Gimnazija Gospić

Misli maturanata o profesoru Orzesu...

IV. a razred

Današnji dan označava godišnjicu gubitka jedne izvanredne, osebujne ličnosti kakvu je mogao impresionirati samo jedan, jedni, neponovljivi Anton Orzes. Bio je poseban... Osebujan, lucidan, nerijetko sarkastičan i u svakom trenutku spreman na šalu, anegdote koje smo doživjeli u njegovoj učionici i dalje s radošću prepričavamo. S velikom je strašću predavao je i neumorno nam pokušavao prenijeti ljubav prema svojim predmetima, informatici i likovnoj umjetnosti.
Na svakom smo njegovom satu, imali priliku intelektualno, ali i duhovno, rasti, unatoč cinizmu istinski je vjerovao u napredak ljudi, tehnike, ali i svijeta.
Pružao nam je životnu školu. Bio je prepun mudrosti, znanja, dobrih šala i nikotina. Svojim je riječima dopirao do naših mladih, hormonalnih umova i tamo usađivao, morale, znanja, ali i pitanja za koja je vjerovao da će svakoj jedinci omogućiti rast. Bilo nam je čast poznavati takvog čovjeka. Bio je više od profesora ili pukog prolaznika, duša mu jednostavno bila odveć velika za naše uskogrudno poimanje njegova intelekta. U svakog od nas usadio je djelić svoje životne mudrosti koja će nas zasigurno pratiti kroz prepreke koje život postavlja.

IV. b razred

Sjećam se dana kada smo dobili obavijest o novom razredniku. Dodijelili su nam profesora Antona Orzesa. U početku preplašeni, svi smo mislili da nećemo imati dobar odnos s novim razrednikom.
Kako je vrijeme odmicalo shvatili smo da smo bili u krivu. Anton Orzes bio je primjer razrednika na kojeg bi se mnogi trebali ugledati. U bilo koje doba dana mogli smo doći k njemu i obratiti mu se za bilo kakvu pomoć. Ni jedan dan nije prošao, a da nas nije pitao imamo li kakav problem i ako imamo da će se on pobrinuti za to. I sami roditelji nisu krili oduševljenje već nakon prvog sastanka…
Bio je on na prvu možda hladan čovjek. Činilo se da su mu električna cigareta i mobitel najbolji prijatelji. Ali, prevarili smo se…
Toplinu koju je imao u srcu, brigu koju je vidio o nama i rijeci kojima nas je spremao za svijet odraslih… Upravo to ga je činilo posebnim razrednikom.
Uvijek nas je poticao na više, da učimo, da radimo. Kad nije dopiralo do nas, pokušavao je i na druge načine. Anegdotama…

Da, teško je opisati čovjeka koji je toliko jednostavan, a zapravo vrlo poseban. Upravo nam takvi na kraju prirastu srcu.
Ali ovakav kraj nismo očekivali….
Ovakav rastanak nismo zamišljali..

Nadali smo se zajedničkom maturalnom putovanju, druženjima i novim anegdotama. Ali stvarnost je nerijetko drugačija. Iznenadan odlazak. I komunikacija koja je bila samo preko poruka. Sve u nadi da ćemo jednom opet pričati uživo..

A onda 12. mjesec i poruka koja nam je ugasila svaku nadu. Nismo mu se uspjeli ni zahvaliti, ali hvala mu…

Hvala mu za svakih 45 minuta posvećenih nama, hvala mu što nikad nismo osjetili da je veći od nas, a bio je, hvala jer je život svih nas koji smo bili njegovi učenici uljepšao za milijun šala i što nam je dopustio da u to vrijeme budemo ono što tada trebamo biti-buntovni i svoji.

Pavao Starčević, 4. b razred

Profesor Anton Orzes zadnjih 26 godina živio je i radio u Gospiću te od 1994. godine predavao je na Gimnaziji Gospić. Osim što se bavio slikarstvom, bavio se i grafičkim dizajnom. Učiteljsko zanimanje oduvijek je volio te je naglašavao kako je to najljepše zanimanje jer, kako kaže: "Rad s tim divnim mladim ljudima održava mi duh i čini i mene mladim".
Prvi zapažen istup u novoj sredini imao je na Likanalu 2000. godine te je 2009. godine samostalno izlagao u Muzeju Like. Likovno i grafički je oblikovao više knjiga. Uredio je desetak knjiga Grge Rupčića, Marka Čuljata, Jure Karakaša te Jasminke Brala-Mudrovčić. Kao grafički urednik sudjelovao je u izdavanju Ličke revije, časopisa Ogranka Matice hrvatske u Gospiću. "Nedovršena ljubav" naziv je izložbe otvorene u studenom 2019. Godine u prostorijama likovne udruge "Lika" u POU Dr. Ante Starčevića. Do tada je imao pet samostalnih izložbi. Na izložbi se predstavio presjekom svojih radova koji datiraju još od 1980. godine. Uvijek mu je bilo teško opisivati svoje radove jer , kako kaže: "Radovi bi trebali govoriti sami za sebe".
Profesor Orzes inspiraciju je prikupljao od najranijih sjećanja iz svojega djetinjstva pa sve do nekakvih potpuno izmišljenih, izmaštanih i odsanjanih ideja. Sam naziv izložbe "Nedovršena ljubav" prema riječima profesora Orzesa znači da se umjetnost ne može dovršiti, ona je nešto što uvijek traje i uvijek se može nadograđivati. Govori kako umjetnost nije dolazak niti odlazak na neko mjesto, već putovanje. Slikarstvo i život usporedio je sa velikom nedovršenom ljubavlju.
Naš skromni profesor Anton volio je govoriti o svemu, o događajima, ljudima, životu, umjetnosti. No, najmanje je govorio o sebi. O njemu su govorila njegova djela. Profesora Orzesa pamtit ću po mnogim stvarima. Bio je divan čovjek i velik profesor. Bio je to čovjek kojem se bezrezervno moglo vjerovati. Snaga mu je bila u jednostavnosti, skromnosti i pristupačnosti. Zalagao se za svoje učenike i bio je ustrajan u radu.
U teškoj životnoj situaciji, u posljednjim danima svojega života, napisali smo razredniku poruku kako se nadamo da će ozdraviti, na što je on odgovorio kako je sretan čovjek dokle god netko misli na njega.
Profesor Orzes zauvijek će biti upamćen, ne samo među zidovima ove škole, već i među svojim kolegama i u srcima onih kojima je predavao.

Riječi ravnatelja...

Poštovane kolegice i kolege, drage učenice i učenici,

            prošlo je godinu dana otkako nas je nažalost zauvijek napustio naš dragi prijatelj, kolega i profesor, Anton Orzes. Teško je reći da ga se sjećam, a lakše da ga osjećam kao da je još tu, u zbornici, svojoj informatičkoj učionici, u holu škole ili kao da će se svakog časa pojaviti, pozdraviti sa smiješkom, našaliti ili reći nešto u svome stilu.

            Jedan sam od rijetkih, koji se može pohvaliti činjenicom, da sam imao čast upoznati profesora Orzesa kao njegov učenik, a oprostiti se od njega kao kolega. 1994. godine upisao sam prvi razred opće gimnazije, a profesor Orzes te je godine došao u našu školu na mjesto profesora likovne umjetnosti i informatike. Svojom pojavom i predavanjima, koja su bila zanimljiva i poučna, onako kako je samo on to znao, izazivao je u meni poštovanje. Bio je profesor koji je puno znao i od kojeg se moglo puno naučiti. Bio je vrlo mudar i inteligentan, svestran, gotovo da bih se usudio reći da nije bilo predmeta koji profesor nije mogao predavati. Spajao je krajnosti, umjetnost i modernu tehnologiju. Volio je slikati, a i programirati, poput filozofa iz davne prošlosti koji su poznavali i bili predvodnici u raznim područjima znanosti i umjetnosti. Kako mnogi često znaju reći „bio je profesor staroga kova“, ali još više i profesor koji je bio ispred svoga vremena.

            Profesoru Orzesu nije bilo bitno odijelo koje nosi, već bogatsvo koje nosi u sebi, ono što svojim talentom i znanjem stvara i predaje.  Bio je čovjek bogatog duha, uzvišen iznad uobičajenih ljudskih slabosti i težnji za materijalnim dobrom.  Tko god je učio od profesora Antona, ili ga je poznavao kao kolegu, kao prijatelja, siguran sam da ga neće zaboraviti i da ga neće s nikim drugim zamijeniti, jer bio je jedinstven i samo sebi sličan.

            Profesor se spremao u mirovinu, ili bolje rečeno, nije ju čekao s radošću, jer se je, kako je i sam rekao u intervjuu za školski list GimGos, osjećao sposoban i voljan nastaviti raditi. Nažalost, mirovinu nije dočekao, a niti je nastavio raditi. Njegov prerani odlazak iznenadio je sve, kako njega, tako i nas. Nama ostaje utjeha da smo ga poznavali, bili njegovi učenici, kolege i prijatelji.

            Dragi profesore, hvala Vam za sve!